Goli otok ponovno?

srijeda, 10. prosinca 2008.

Goli otok

3. Goli otok kroz povijest

3.1.Goli otok prije i u vrijeme drugog Svjetskog rat

Sve do prvog svjetskog rata na Golom otoku nije postojalo nikakvo naselje. Austro-ugarska je dala izgraditi logor za ruske zarobljenike sa istočnog bojišta. Na Golom otoku u vrijeme prvog svjetskog rata Austrijanci su držali zarobljenike. Nakon 1918. godine na otok su došli Talijani, s nadom da će pronaći boksit. Pronašli su boksit, međutim on je bio jako male kvalitete, pa se eksplantacija nije isplatila.

3.2. Goli otok između dva rata i u vrijeme drugog Svjetskog rata

U vrijeme između dva svjetska rata, Goli otok je bio u vlasništvu Rada Vukovića, veletrgovca iz Brinja. Međutim 1945. godine je nacionaliziran.

Neki dokumenti svjedoče da je general Dušan Simonić 1939. godine predlagao da se na Golom otoku podigne logor za komuniste. Prijedlog se nije ostvario, već nakon deset godina 1949. na Golom otoku komunistički vlastodržci otvaraju logor za svoje kritičare također komuniste.

3.3. Rezolucija Informbiroa

Informbiro (IB) je skraćeni naziv za Informacioni biro komunstičkih i radničkih partija, koji je na inicijativu Staljina osnovan u jesen 1947. godine kao konzultativno tijelo za razmjenu mišljenja između europskih komunističkih partija. Sjediste mu je u početku bilo u Beogradu, a KP Jugoslavija bila je njegov odani i vrlo revnosni član. Uskoro nakon osnivanja krenula je kritika i sve zešći napadi na politiku vodstva KPJ-a i Tita, prvenstveno od strane KP Sovjetskog Saveza, ali i drugih komunističkih partija. U početku su neslaganja i svađe čuvani u najstrožoj tajnosti, dok Informbiro nije 28. lipnja 1948. g. objavio rezoluciju "O stanju u Komunističkoj partiji Jugoslavije". CK KPJ je sutradan 29. lipnja 1948. g. smjesta odgovorio svojom izjavom, odbijajući sve optužbe i konstatirajući da je donošenjem ovakve rezolucije Informbiro prekinuo principe na kojima je osnovan, a koji su predvidali dobrovoljnost svake partije u odnosu na prihvaćanje zaključaka.

Rezolucija Informbiroa izazvala je zaprepaštenje u čitavom svijetu, a u Jugoslaviji zbunjenost i ogorčenje, s obzirom da je u javnosti do zadnjeg časa održavano uvjerenje o velikoj međusobnoj ljubavi i idealno dobrim odnosima i povjerenju u prvom redu izmedu Jugoslavije i SSSR-a. Bio je to početak visegodišnjeg sukoba izmedu komunističkih vlastodržaca u kome je stradala masa potpuno nevinih i časnih ljudi i na jednoj i na drugoj strani.

Naziv "informbiroovci" prišiven je gradanima FNRJ-a koji su duže ili kraće vrijeme proveli u tadašnjim zatvorima i logorima pod optužbom da su podržali Rezoluciju Informbiroa protiv KPJ-a i Tita.. Javnosti je servirano mišljenje, a mnogi to još i danas vjeruju, da su informbiroovci došli u zatvor zbog toga što su se na nekom partijskom sastanku izjasnili

za Rezoluciju Informbiroa, ili su kao njeni pristalice na neki drugi način djelovali. Neosporno je, pogotovo u početku, bilo i takvih slučajeva.. Medutim, ogromna većina se nikada ni na kakvom sastanku nije izjasnila za Rezoluciju, niti su se osjećali njenim pristalicama, a na priznanje da su "informbiroovci", prisiljavani su batinama i torturom u zatvoru..

3.3.1. Dvije kategorije "informbiroovaca"

Većina "informbiroovaca" došla je u logor na temelju Zakona o prekršajima koji je 1948. god., pod izgovorom da će se tako olakšati rad sudovima, nadopunjen odredbom po kojoj se bez sudske procedure po kratkom postupku mogu izricati vremenske administrativne kazne "drustveno korisnog" rada u trajanju do dvije godine, s time da je nakon izdržane kazne ona mogla biti neograničeno produzavana, ovisno od nahodenja onih koji su o tome odlučivali.

Druga vrsta "informbiroovaca" bili su oni kojima su kazne izrekli vojni sudovi. Pretežno su to bile osobe na službi u Jugoslavenskoj narodnoj armiji, Miliciji ili UDB-i, ali i drugi građani s njima povezani, bilo u službi, bilo u braku, ili drugim rodbinskim i prijateljskim vezama. Njima je sudeno prema odredbama Zakona o djelima protiv naroda i drzave iz 1946. g. i Krivicnog zakonika - opći dio iz 1947.god.

Zakon o djelima protiv naroda i države bio je privremenog karaktera (vrijedio je od 1946. do 1951. g.), trajao je vrlo kratko vrijeme, ali je obuhvatio vrlo dugi period, jer se primjenjivao i na djela učinjena od 1918. g., a i u pogledu prostornog vazenja bio je velikog dometa, jer je korišten i za kažnjavanje djela učinjenih izvan Jugoslavije.

Koncipiran je bio tako da su pod njegov udar došli ministri, generali, državni činovnici, policijski pisari, agenti i žandari koji su se u bivšoj Jugoslaviji eksponirali kao protivnici KPJ-a.

Po njemu je suđeno ratnim zločincima, onima koji su se oružjem borili protiv NOV-a, ili su politički, ekonomski ili na neki drugi način pomagali okupatoru.

Oštricu ovog zakona osjetili su i pripadnici građanskih partija koji su se 1945. g. ili ranije uključili u politički život, ali su djelovali opozicijski (npr. slucaj Dragoljuba Jovanovića i dr.)

Na temelju ovog zakona u prvoj polovini 1948. g. izrečene su i izvršene smrtne presude članovima Partije i ruko-vodiocima iz Slovenije koji su se zatekli u njemačkim logorima, pa su lažno optuženi kao suradnici Gestapa (Dahauski procesi).

Malo vremena potom, odredbe ovog zakona utremljene su svom silinom na članove KPJ, borce NOR-a, nosioce partizanskih spomenica, narodne heroje, španjolske borce, oficire i generale, savezne i republičke poslanike i državne i partijske funkcionare.

Kad su generali Krdžić i Žižić, predsjednik Vrhovnog vojnog suda i vrhovni vojni tužilac, i još neki njihovi kolege iz Vrhovnog vojnog suda i tužilaštva pokušali ukazati na pravnu neodrživost ovakvih suđenja, i sami su završili u zatvoru, i to tako da se Krdžić vise živ nije pojavio na slobodi i ne zna se kako i gdje je likvidiran, dok je Žižić pušten na slobodu tek nakon petnaestak godina. Sudovi su, naravno, nakon njihovog hapšenja i dalje nastavili suditi onako kako su zahtijevali vlastodršci. Da bi se koliko-toliko uskladila praksa sa zakonom, donesen je 1951. g. novi Krivični zakonik kojim su obuhvaćena i djela protiv naroda i države u članovima 100. -132. Prema članu 118. ovog zakona propisano je da djelo neprijateljske agitacije i propagande čini onaj ko u namjeri dapodrije vlastradnognaroda... crtežom, natpisom, govorom na skupu, ili na drugi način, vrši propagandu...

Prema tome, po novom zakonu više se ne traži "poziv na nasilno obaranje poretka". Za kažnjavanje su bile dovoljne riječi upućene većem ili manjem broju osoba, čak i samo jednoj osobi. Drugim riječima bilo je dovoljno izgovoriti nekoliko kritički intoniranih riječi pred

jednom osobom, makar to bio suprug, žena, otac, sin, pa da se to protumači kao širenje neprijateljske propagande za koje je bila predviđena kazna od najmanje jedne godine zatvora s prinudnim radom, do smrtne kazne. Iako je smrtna kazna vrlo rijetko izričana, ipak se s izvršavanja kazne mnogi ljudi nisu živi vratili.

Uz glavnu kaznu obvezno je išla i kazna konfiskacije imovine i gubitak političkih i pojedinih gradanskih prava. Konfiskacija imovine provodila se oduzimanjem nepokretne imovine, a od pokretne je oduziman novac preko odredenog iznosa, nakit, umjetnički predmeti i sl. U slučajevima "informbiroovaca" oficira, ova se kazna svodila oduzimanje vojničke uniforme, obuće, namještaja ili neke : uspomene, jer oni uglavnom ništa drugo nisu ni posjedovali.

Kazna gubitka gradanskih prava sastojala se u gubitku biračkog prava, prava na vršenje funkcija u društvenim organizacijama i udruženjima, prava javnog istupanja, prava nošenja počasnog zvanja, ordena i odlikovanja, prava na državnu ili drugu javnu službu, prava na mirovinu i roditeljskog prava. Oficirima i podoficirima sud je redovito izricao kaznu gubitka čina.

Sva sudenja obavljana su tajno, bez prisutnosti javnosti. Dokazni postupak bio je u pravilu vrlo manjkav, a najčešce i nisu niti izvođeni. Najjači dokaz bilo je "priznanje"

optuženog, što se postizalo torturom u istražnom zatvoru.

Branitelj je mogao biti samo pripadnik armije, a njega bi optuženi prvi i posljednji put vidio tek na sudenju. Optužnica se dobivala uoči suđenja i odmah je oduzimana. Osudeni nije dobiva niti presudu kojom je osuden.

3.4. Goli otok u rezoluciji Informbiroa

Iz Dedierovih tvrdnji saznajemo da su Goli otok kao idealno mjesto za logor političkih zatvorenika zajednički otkrili kipar Antun Augustinčić iz Zagreba i Ivan Krajačić Stevo, tadašnji ministar unutarnjih poslova Hrvatske. Po Dedierovim tvrdnjama Krajačić je sam izjavio kako je lutajući s Augustinčićem Jadranskim otocima tražeći kamen za Augustinčićeve skulpture. Augustinčić je kao kipar pronašao izvrstan kamen, a Kajačić kao iskusan policajac prikladno mjesto za logor.

Josip Broz Tito bio je u političkom savezu sa Staljinom. Međutim Staljin je imao samo jednu zahtjev, potpuno pokoravanje. Tito se ipak nije mogao pokoriti. Staljin naređuje vojne manevre na granicama i gospodarsku blokadu. Progutavši ponos i marksizam Tito u pomoć priziva zapadnjake. Tito i dalje ostaje staljinist u svojim postupcima, pristupit će novoj seriji masovnih čistki, ovaj put protiv jugoslavenskih staljinista. Stvori će Jugoslavenski GULAG na Golome otoku. Sa zabranom plovidbe tim područjem.

Goli otok 1948. god. bio je Vojna pošta, a kasnije 1956. god. pretvoren je u KP dom (kazneno popravni dom).

Goli otok ukinut je 1989.

Ljevica Centar

lje



Dilas Tito
Rankovic

Kardelj



titoisti




kominformovci



S. Zujovic



Crnogorci


A. Hebrang



nacionalne frakcije



Crtež 1. Rascjep s Kominformom, 1948-1950.

Nema komentara:

Objavi komentar

Objavi komentar